Negdje početkom 1947. godine pred osnovnom školom u Šahovićima, današnjem Tomaševu (ime je dobilo poslije Drugog svjetskog rata po ovdašnjem narodnom heroju Tomašu Žižiću), zaustavio se vojni džip. Čovjek koji je izašao iz vozila za trenutak je posmatrao uzavrelu gomilu đaka koja je izvrvljela u dvorište na veliki odmor, a onda se zaputio ka Mihailu Janketiću, tada đaku trećeg razreda, koji je djelovao nekako zrelije od ostale djece i stajao malo po strani:– Jesi li ti Cile? – upitao je zbunjenog dječaka, očigledno začuđenog ko je neznanac koji zna njegov nadimak od najranijeg djetinjstva.
– Imaš li ti sestru? – pitao je čovjek dalje ne čekajući da dječak makar klimne glavom i potvrdi da je on Cile.
– Nemam! – pribrao se dječak u neko doba.
– Nikad je nijesi ni imao? – uporan je bio nepoznati.
– Imao sam, ali je više nemam – odgovorio je mališan sve slobodnije i otresitije.
– A kako se zvala tvoja sestra?
– Milena! – prozborio dječak tiho, drhtavim glasom.
Neznanac ga zagrlio i pomilova..
Ovo je početak jedne od neveselih epizoda iz života slavnog glumca, barda srpskog i crnogorskog, odnosno jugoslovenskog glumišta, Mihaila – Miša Janketića, koji je imao samo pet i po godina kada su mu zloglasni četnički dželati Božo Bjelica i pop Milorad Vukojičić, zvani Maca, u aprilu 1944. godine u Pljevljima ubili majku Milicu i u iznajmljenoj sobici ga ostavili na milost i nemilost sudbine sa dvije godine mlađom sestrom Milenom.
– Moja sestra i ja smo poslije ostali u Pljevljima kod porodice Đenisijević kod koje je moja majka bila iznajmila sobu – sjeća se Janketić. – Tu u komšiluku je živio trgovac, mađarski Jevrejin, sa ženom. Bila takođe Jevrejka. Zaboravio sam im, nažalost, imena, ali znam da je nekako u to vrijeme on umro i da je ona potom odlučila da bježi iz Pljevalja. Sve je rasprodala budzašto i počela da vreba priliku za bjekstvo. Usput je mene stalno ubjeđivala da dopustim da povede sa sobom i moju Milenu. Nijesam živ dao, pamtio sam šta mi je majka rekla i kakav mi je amanet ostavila kad je krenula iz kuće u smrt, da moram da čuvam i pazim sestricu.
Jevrejka nije odustajala i uporno je pokušavala da me odobrovolji da pristanem. Jednog dana mi donese par finih žutih cipela. I danas ih pamtim kao da je to juče bilo. Kožne, duboke, sa tvrdim đonom, do pola se šnirale vezicama, a onda kopčama...
Teško je to sada i opisati i dočarati, šta su takve cipele u to vrijeme značile za mene skoro bosonogog. Zaslijepljen tom ljepotom i preokupiran cipelama, nijesam gotovo ni primijetio kad je Jevrejka otišla i povela moju Milenu. Shvatio sam tek poslije da sam ja, ustvari, prodao sestru za te žute cipele, ali je tada bilo prekasno...
Šta se dogodilo i kako je bilo kasnije doznali smo od tog čovjeka, Milivoja Milićevića, mesara iz Višegrada, koji je 1947. godine banuo i našao me pred školom u Šahovićima. Pošli smo odatle kod moje dobre i plemenite strine Ive, kod koje sam tada živio i on nam je sve ispričao.
Jevrejka se s mojom sestrom negdje ukrcala u nekakav zlosrećni voz i nekako stigla do Dobruna kod Višegrada, ali ih tu mokrogorski četnici skinuli s voza i nju odmah zaklali čim su joj našli nekoliko dukata sakrivenih u duplom dnu od kofera. Kad su krenuli da ubiju i moju sestru, pritrči jedna djevojka, tu iz Dobruna bila, i otme im je iz ruku: nemojte, ne dam da ubijete ovo dijete grešno no mi ga dajte, imam brata u Višegradu koji nema djece, njemu ću da ga darujem...
Bila je to sestra Milivoja Milićevića, koja je moju Milenu, prestravljenu i šugavu, poslije zaista dovela i predala bratu, ali ona nije umjela da kaže ni ko je ni odakle je, samo je uporno ponavljala da ima brata Cila.
– Jednoga dana te 1947, malo prije nego što je došao u Šahoviće, Milivoje Milićević se vraćao vozom iz neke trgovine od Priboja, Rudog, odakle li – imao pun vagon stoke za mesaru. U kupeu, u kojem je sjedio, našla se i neka žena iz Pljevalja. Putovala vozom u Beograd kod sina. U neko doba počela da priča o ratu i nekim događajima iz tog mučnog i nesrećnog vremena i ta Pljevljakinja ispričala kako su njenu prijateljicu i školsku drugaricu Milicu Dajović – Janketić zaklali četnici, da joj se ništa ne zna ni za muža Radomira, koji je odveden nekud u zarobljeništvo – da su imali i troje djece, da je jedno muško umrlo uz rat, drugo se negdje zlopati od nemila do nedraga, a trećemu, ćerkici nesrećnoj, ne zna se ni groba ni mramora – dok je rat trajao odvela je nekud neka žena iz Pljevalja i tu joj se izgubio svaki trag...Milivoje joj onda tu ispriča da ima i da podiže jedno tuđe žensko dijete, kaže i kako mu je došlo u kuću, i da po svemu sumnja da je dijete odnekud iz Crne Gore. Zna da kaže samo da ima brata Cila, da za mlijeko kaže da je varenika, a za merdevine – stube, i sve zbori ijekavski...
Ta žena grakne: pa to je sigurno Milena Miličina!
Milićević se odmah potom malo raspitao i zaputio u Šahoviće da traži mene. On je mojoj strini tada ispričao i kako je neki zlikovac, iz zloglasne Handžar divizije – Vrana se prezivao i bio je, kako mi se čini, iz nekog mjesta tu između Pljevalja i Rudog – koga su uhvatili oznovci, izjavio na sudu da on nije učestvovao ni u kakvim zločinima prema pravoslavnom življu, već da su njemu četnici oteli ćerku Hajriju Vranu i da je doznao da se nalazi u Višegradu kod mesara Milivoja Milićevića. Zato mora i mene povesti u Višegrad kako bi na sudu dokazao da Vrana laže...
Povede mene Milićević u Višegrad i sastavi konačno sa sestrom. Sašije tu i njoj i meni fina odijelca od neke engleske uniforme – ličili smo jedno na drugo kao blizanci, i onda nas jednog dana odvede na sud da demantuje priču i laži toga Vrane. Sudija je istog časa kad nas je vidio jedno pored drugog prekinuo suđenje, jer je sve bilo toliko očigledno...
Moja sestra sada živi u Novom Sadu. Ima finu porodicu i potomstvo, ali, nijesmo, nažalost, više tako često skupa. A dok smo bili, pa kad bih je ja nešto naljutio ona bi me izgrdila, izgrdila i na kraju kad više ne zna šta bi mi još rekla, kaže:
– Možda ja, zaista i nijesam tvoja sestra, možda sam ja stvarno Hajrija Vrana.
A ja se nikad nijesam ljutio na nju jer me do danas grize savjest kako sam je „prodao” za one žute cipelice – veli s grčom u glasu slavni glumac.
Budo Simonović

---

Pet žrtava
Kako je kasnije utvrđeno, Milicu i još devet mladih žena iz Pljevalja pobili su u proljeće te 1944. godine. Milicu su ubili u noći između 13. i 14. aprila na Dajovića Hanu zajedno sa Zorom Karamatijević, Ljubicom Stojkanović, Milevom Žugić i Savkom Matović. Savka Matović se ipak u toku noći izbavila iz rake i sa dvije rane, sa slomljenom nogom, uspjela da se dovuče do vodenice na Jugoštici. Sjutradan je našao neki čovjek i prenio u obližnju kuću. Čim su doznali da je preživjela, egzekutori su dotrčali na Dajovića Han i ljude u čijoj kući su je našli prisilili da iskopaju novu raku i da je dotuku...